* * *
rekao je, idemo vidjeti el greka
uzeo me za ruku, vodio od platna do platna
gestikulirajući objašnjavao lajdena i rafaela
vodio me kroz te crvene i zelene sobe
kao da sve pripadaju njemu
a žar majstora starih
svici, žeravice male, sastali se u njegove prste, jagodice
dodirivao je njima moje lice, bradavice
muzejski stražari, čudni ljudi, pratili su nas kao neki špijuni
svaki mračan ćošak, svaki tren njihove nepažnje
krali smo, u tom moru farbe,
zagrljeni dvije hobotnice
žurili smo do stanice
sjeli u voz, da, šteta, posudili su negdje el greka
čekala sam na njegove ruke, u stanu, dok je on brčkao po vitrini
dlanovi mekani, topli
puni reprodukcija,
monasi, oblaci, plavo, oluje neke, toledo i san
moram da idem, rekla sam
u tramvaju žmirkala sam na reklamu
original u muzeju, drugi u stanu
* * *
klaus miler je iz majčinog mlijeka posisao strah
ljubav ga mimoilazi kao sotonu sveta vodica
u njegovoj spermi mali polarni medvjedići
niti jedan ne zaživi izvan gume kondoma
klaus miler posjećuje izložbe, odlazi u operu i ostavlja bakšiš konobarima
on živi od četiri do deset
odlazi ne spavanje, priprema odijelo za sutra
sanja kolege iz biroa, meškolji se i mrmlja nešto
što niko ne može čuti, jer niko ne leži pored njega
klaus miler se budi u pola sedam
u pola sedam budim se i ja
i kažem:
probudi se, ta ne možeš mu ti nasuti na nos
mlijeko ljubavi, svetu vodicu
Slika; Detalj sa El Grekoovog Laokoona
